18.07.2010., nedjelja
ANTIKVARIJAT ZENDarko Desnica: Antikvarijat
(Faust Vrančić, Zagreb, 2000.)
 Darko Desnica (1963.-2003.) svojedobno je u zagrebačkom antikvarijatu Moderna vremena odigrao odgovornu ulogu posrednika između Čitatelja i Knjige. Prikazuju li njegove priče iz ove zbirke uistinu proživljene susrete s kupcima i „njihovim“ knjigama ili su priče nastajale u onim sumornim i samotnim antikvarijatskim večerima u očekivanju kupca kojemu će „dohvatiti“, približiti knjigu – posve je nebitno. Riječ je o savršeno obrubljenim fragmentima jedne zaokružene cjeline, iz kojih su otklonjeni svi elementi koji inače pomažu i usmjeravaju čitatelja u interpretaciji, ali je zato svaka riječ koja je ostala, vjerujte, ostala tu s razlogom, uredno posložena u svoj red, iza ili ispred svoga veznika ili zareza, prirodno uronjena u svoj kontekst. Izrazito čista i jednostavna proza, ali samo na prvi pogled. Već na drugi, uočavate napor u promišljanju detalja, svojevrsnu proračunatost pisca te vještinu pročišćavanja vlastita teksta, što zacijelo zahtijeva određenu odsutnost taštine.
Ove priče-crtice ne nose pouku/poruku na svome kraju, one ostaju nedovršene, nedorečene, a zaključak, već prema vlastitu stanju svijesti, stvara sam čitatelj – ili smijući se jer je, eto, shvatio šalu i time potvrdio svoju učenost (i pritom suučesnički namigujući piscu), ili zatečen svojom neupućenošću i nepripremljenošću, suosjećajući s kupcem. A da bi bio siguran da je dobro shvatio, možda će još koji put morati posegnuti za knjigom te iznenađen ustanoviti da mu poanta ipak izmiče – ili da ona, kao i u zen-pričama, leži upravo u tomu.
Harms, Slučajevi
On večeras glumi Groucha Marxa: fulirov razdjeljak, pepita kaputić i visoko podignute hlače berača riže… Naslućujem: kad završi točku, pod svjetlima antikvarijata stajat će krhki, reumatični flamingo…
- Dobra večer.
- … Večer.
- Vidim, ovdje imate svakakvih knjižica…
- Imamo…
- Na prvi pogled, rekao bih tri-četiri tisuće…
- Otprilike…
- A ipak, meni bi trebalo nešto što sigurno nemate.
- Hm… Što bi to bilo?
- Harms, Slučajevi.
- Samo trenutak.
Ustajem, mimoilazim ga, skrećem ulijevo: iz sekcije ruskih avangardista vadim dobro očuvani, ćirilični samizdat…
- Evo, na sreću, ostao nam je jedan pretisak iz osamdesetih…
- Ne mogu vjerovati…
Požudno poseže za knjigom, otvara je i ponovo zatvara.
- Ovo je bila šala?
|
- 18:30 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
04.07.2010., nedjelja
Malograđanska svadba
Osječko ljeto kulture 2010.
3. srpnja
Bertolt Brecht: Malograđanska svadba – dramska predstava
Narodno pozorište Tuzla
Redatelj: Jovica Pavić
Nisam bila na puno svadbi, ali sve na kojima sam bila, bile su upravo ovakve; usiljeni osmjesi, kič, lažna radost, afektiranje, rutinski rituali (zdravice, fotografiranje) i nastojanje da se privid sretnih rodbinskih odnosa i svetosti vjenčanja održi barem do sljedećeg jutra. Nakon takvih bi me događaja još neko vrijeme držao osjećaj kako možda ipak sa mnom nešto nije u redu, jer kako je moguće da jedino ja vidim stvari kakve jesu, i kako to da se samo ja ne mogu opustiti? Na sreću, život mi je često samilosno pružao savršene alibije za izbjegavanje takvih trauma.
Vratimo se, ipak, predstavi. Svoj je Pir malograđana Bertolt Brecht napisao otprilike u vrijeme rađanja nacističkoga pokreta, 20-ih godina stoljeća rata. Korijene toga zla on pronalazi upravo u plemenskom duhu, koji obitelj drži na okupu čak i kada je to potpuno neprirodno – pojedinačne (sukobljene) osobnosti se zatiru u ime obitelji, odnosno privida zajedništva koji se „drugima“ mora prezentirati kao savršenstvo. Kada nema pojedinca, nužno je prihvaćanje kolektivnih vrijednosti i oznaka, a pripadnost naciji je ponekad jedini kohezivni element.
Svadba kao događaj, koji prisilno okuplja na druženje ljude koji osim krvne veze nemaju ništa drugo zajedničko, odlična je potvrda Brechtove teze: kada uzvanici iscrpe teme za razgovor (a koji je zapravo tek prigodno čavrljanje), kada se umore od „razdraganosti“ i suzdržavanja međusobnih negativnih osjećaja, oni posežu za spasonosnom slamkom – nacionalnim zanosom, kako bi se predstava mogla nastaviti. Međutim, unatoč njihovu trudu, namještaj pod njima te kulise oko njih – umjetno stvorene vrijednosti – urušavaju se, a šminka - maske s kojima su došli – naočigled se topi, a oni napokon bivaju ogoljeni, barem pred publikom.
Sukobljena će obitelj, naposljetku, ipak ponovno zaboraviti na svoje razlike te se udružiti pod istom, zloglasnom zastavom protiv „drugih“, „drukčijih“, odnosno ostatka svijeta.
Predstava ima dosta komičnih scena, ali meni je najkomičniji bio zapravo sami početak, sama naznaka svega što će uslijediti – nekoliko minuta u kojima se uzvanici okupljaju, a u kojima su odlični glumci bez riječi, samo gestama i grimasama okarakterizirali svoje likove, međusobne odnose i situaciju u kojoj su se zatekli. Odmjereno, naizgled ništa smiješno. Međutim, upravo u tome i jest majstorstvo pisca i/ili redatelja – povezati, a ne odbiti gledatelja, uvesti ga u priču u kojoj se prepoznaje; a onda ga lukavo navesti da se smije, svjesno ili nesvjesno, i na svoj račun.
|
- 19:31 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
01.05.2010., subota
O svjetlosti
Već nekoliko prethodnih postova dalo je naslutiti posvemašnju zbrku u mojoj glavi, a u tom tonu nastavljam i ovaj put, nadajući se da je to tek faza, a ne nova baza ovog bloga.
Ispričavam se na mozaičnosti, kao i na površnosti koju takav pristup podrazumijeva - a to se odnosi i na moje čitanje, i na predstavljanje ovih nekoliko knjiga. Postoji li u toj raspršenosti i neredu misli nekakav viši red i zakonitost, potpuno izvan moje (i bilo čije) svjesne kontrole - vrlo brzo ćete uvidjeti i sami...
S. N. Lazarev - Dijagnostika karme - ljubav
 Ova knjiga je, skrušeno priznajem, nepogrešivo dijagnosticirala jednu moju boljku i podsjetila me da je gordost, a ne glupost (kako bih ja to voljela vjerovati) jedan od sedam smrtnih grijeha.
"...Moralno izgrađivanje, ispravnost, intelekt i osobne sposobnosti su vam postale apsolutne vrijednosti. Mislili ste da su duhovnost i Bog jedno te isto, te ste počeli prezirati i osuđivati nesposobne, glupe, nemoralne i nesavršene. Automatski je došlo do aktiviranja mehanizma spašavanja duše. I počeli ste gubiti ono što je uzrokovalo da se vaša duša puni agresijom, a to je duhovnost..."
Marshall McLuhan - Razumijevanje medija
 Autor sintagme globalno selo, jedan od onih ljudi za koje nisi siguran odakle i iz kojeg su vremena zalutali u ovaj naš trenutak, i čije teze ni 30 godina nakon njegove smrti nismo u stanju razumjeti i protumačiti - jer čovjek nije bio samo ispred svog, već i ispred našeg vremena.
"... Budući da električna energija ne ovisi o mjestu ili vrsti radnog postupka, ona stvara obrasce decentralizma i raznovrsnosti u poslu koji treba obaviti. Ta se logika, primjerice, jasno očituje u razlici između svjetlosti vatre i električnog svjetla. Osobe koje su se zbog topline ili svjetla okupile oko vatre ili svijeće manje su sposobne za samostalno mišljenje, pa čak i za samostalne zadatke, nego ljudi koji su opskrbljeni električnom rasvjetom..."
Ćiril Petešić - Genij s našeg kamenjara
 "...Najviše sam volio knjige. Moj otac je imao veliku biblioteku, i, kad god sam mogao, pokušavao sam zadovoljiti svoju strast za čitanjem. On mi to nije dopuštao i pobjesnio bi kad bi me uhvatio da čitam. Kad je ustanovio da kriomice čitam, posakrivao je sve svijeće. Nije želio da pokvarim vid. Ali, ja sam skupljao loj, pravio fitilje i odlijevao lojanice. Noću bih začepio ključanicu, pukotine na vratima, i često čitao sve do zore..." (iz Tesline autobiografije)
Sljedeći put kada pritisnem prekidač na mojoj noćnoj svjetiljci, a 100 se watta razlije po knjizi u mojim rukama, sjetit ću se Tesle. A možda i neću - ipak je bezgranična ljudska nezahvalnost.
|
- 19:15 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
Portal o rodu, spolu
i demokraciji
